beats by dre cheap

Spomenik sopstvene samoće

Samoća. Najdominantniji dio života. I nije problem kad su joj intervali kratki, kad ih prekidamo razgovorima, druženjima, podjelom vremena s nekim drugim. Kad drugi odu, ostajemo sami. Mediji samo daju privid bijega od samoće, kao učestvujemo u nečemu, ako posmatramo to . Meni je samoća uvijek odgovarala; nekako sam rano uvidio da nema koristi bježati od nje, nego je prihvatiti i još, ako je moguće, uživati u njoj.Najdraža samoća je upijanje mjesta na kojima sam prvi put. Smeta mi ako je neko tu, ako razgovor o viđenom ometa upijanje novih slika. Fotoaparat  je sredstvo uvjeravanja drugih da smo bili tu, putovanje našim očima koje dijelimo s drugima. Idealna samoća – sjediti na nekom javnom mjestu, u moru šumova, zvukova, pokreta a pažnju usmjeriti na ono što me isključivo zanima: knjiga, novine, muzika u slušalicama. Postajem glumac na pozornici svakodnevnice, pred publikom koja je scenski rekvizit, koreografija mog sjedenja, stajanja ili kretanja.Aerodrom u Budimpešti, dok čekam let za neki drugi grad; ležim na nizu plavih stolica, slušam muziku. Mnogo vremena do narednog leta, malo vremena za opisivanje trenutka: čekanje u zoni koja ne zadržava nikoga, samo preusmjerava. Stanica s koje morate otići kad dođe vrijeme za to. Nekoliko filmova i knjiga bavi se aerodromom kao mjestom gdje neki pojedinac ili grupa moraju ostati zbog različitih društvenih i političkih problema. Kada mjesto koje samo propušta ljude i stvari postaje mjesto života, mjesto ljudskih sudbina. No, tada u Budimpešti nisam mislio o tome, nego sam pokušavao pobrojati  životne tranzitne zone, mjesta koja nam služe za naredni pokret, mjesto s kojeg idemo ispuniti sljedeću sudbinsku tačku, ispisati krivulju vlastitog života. I opet samoća. U svim našim tranzitnim tačkama pratimo samo sebe – tek se s naporom mogu sjetiti nekoliko imena učenika iz razreda iz osnovne i srednje škole; teško ću zapamtiti ko je sa mnom sjedio na nekom predavanju na fakultetu, ali ću se uvjek sjetiti trenutka u kojem sam osjećao nelagodu, tugu, bijes, ljubav, strah, ravnodušnost... I tada sam shvatio da je moja sudbinska krivulja sastavljena od tranzitnih tačaka u kojima je došlo do nagle promjene emocija. I možda postoji sudbina, možda isupnjavam zacrtani plan događanja, ali sigurno nigdje nije pretpostavljeno kako ću reagovati na neki od tih događaja i kakvu pažnju će od mene dobiti neki događaj. A moje (ne)reagovanje je jedini način ispisivanja vlastite sudbine. Sjećam se kako je profesor filozofije u srednjoj školi objašnjavao predodređenost i ljudsku slobodu da bira: Kad hoćete kupiti cipele, kaže on, birate od ponuđenih, ne možete kupiti zamišljene, idealne cipele, nego između onih koje su izložene na policama. A i kad biste pravili cipele, opet biste bili ograničeni oblikom noge, kvalitetom materijala i umijećem obućara. Mnogo kasnije, na fakultetu, od drugog profesora usvojit ću razumijevanje sudbine kao fudbala: shvatit ću šta je granica, šta su pravila ponašanja i šta je moja sloboda u okviru zacrtanih linija. Sjećam se, kaže profesor: 11 muškaraca izvan fudbalskog terena na jednoj kamari izazivaju različite asocijacije, komentare, shvatanja; no unutar terena to je prihvaćen način proslavljanja pogotka ili pobjede. Odluka odbrambenog igrača da loptu doda na krilo, a ne veznom igraču može  biti dobar potez u tom trenutku, a da se poslije pokaže pogubnim (i to niko ne zapamti i ne shvata kao pogrešku ili zaslugu) i obratno.Jednostavno, ljudi ne mogu pamtiti svaki životni događaj i analizirati gdje su pogriješili, a gdje napravili odličan potez. Ali mogu, pomoću emocionalnih bilješki općeg događanja, ispisati spomenik sopstvene samoće.

Astrakan caffe
http://astrakancaffe.blogger.ba
18/06/2008 22:40