beats by dre cheap

Alone in the Bathtub

Nakon što bismo završili ispovijedanje (oko 6, 7 sati ujutro), puštao bih toplu vodu u kadu, pripremio kafu, uzeo novine ispred vrata i upao u kupku. Topla voda oko tijela, opisivanje granica vlastitog bivstvovanja i vrela crna tečnost u ustima i grlu bile su dovoljna doza smisla koja mi je tih dana trebala. Izgubio sam svaku nadu da ću se sresti s Anom (panično je odbijala ponudu da me posjeti  u stanu; kao „besmislen potez“ ocijenila je moj prijedlog da ja napustim svoju pećinu), partije šaha s Dmitrom odigrane u šutnji su me umarale (kao da mi nije bio dosta šah kojeg sam igrao s svojim životom), brojne laži koje sam pisao porodici bacale su me u depresiju, knjigama se nisam radovao, a filmove nikako do kraja nisam gledao – sve to je otežavalo moje postojanje. Topla voda je opuštala tijelo, putem nervnih završetaka komunicirala s mojim mozgom, otkrivala lijepo na ovome svijetu; vrela kafa bistrila um i davala energiju, spremnost da ću ipak nešto promijeniti u svojim obavezama tokom dana, da ću ranije leći i ranije ustati, da ću ponovo uvesti disciplinu u dnevni raspored... No to je trajalo kratko, taman toliko koliko mi je trbalo da se obrišem kad napustim kadu i dođem do kreveta. San je osim mene uspavljivao i moje želje, namjere; svaki dan pokazivao svoju snagu toploj vodi i vreloj kafi; mojoj volji i mojim namjerama.
Neodlučnost je donijela i posljedice koje su se reflektirale na snove. Tako sam jednom sanjao da sam u nekoj velikoj šumi bez staze, s gustim niskim i visokim rastinjem; humusom u koji su mi noge propadale kao u snijegu; bodljikavim grmovima... Sjećam se da sam vidio krvave ogrebotine na ramenima, dlanovima, osjećao da ih imam i na licu... Bojao sam se nečega, neobjašnjivog, nematerijalnog. Osvrtao se i gledao da mi je drvo uvijek iza leđa. Potpuna tišina koja je upijala i moje pokrete – kao da sam bio nevažan prirodi, kao da sam insekt, a ne čovjek. Došao sam do potoka koji je nadglasao tišinu i time prekinuo moj strah. Kao da sam pokazivao zahvalnost, skinuo sam odjeću i legao u hladan potok. Mir je nestao, a ja sam se probudio u kadi – voda se potpuno ohladila, kroz otvoreni prozor su dopirali zvukovi automobila i ljudi, a niz stubište su se spuštali ljudi, krećući se različitim brzinama. Zaronio sam i čuo zvuk klavira: neko je svirao neku klasičnu kompoziciju, odnekud poznatu. Izranjao sam samo da udahnem malo zraka i opet se vraćao pod vodu. I sve tako dok zvuci nisu prestali.
Sva ta stanja koja sam proživljavao sebi sam pokušao predstaviti kao normalne za ovakav način života – samoća je zahtjevala dopunu, nešto što će je potvrditi, materijalizirati, učiniti vidljivom i tegobnijom. Istrajavao sam u svojoj odluci, vjerujući da ću doći u stanje uživanja u samoći, da neću imati potrebu drugim aktivnostima dokazivati da sam sam.

Astrakan caffe
http://astrakancaffe.blogger.ba
16/06/2008 23:09