beats by dre cheap

Vjerovanje priči

Kako reagovati na riječi koje se u redovima ispisuju na jednoj polovini monitora? Da li značenje koje polagano usvajam zaista jeste istinito? Koliko izmislimo, koliko dijelove vlastite priče pretvorimo u fikciju, a koliko toga je potpuno izmišljeno?
Znam da sam kao dječak pratio različite verzije istog događaja koje je moja majka prepričavala drugima. Iako je događaj bio isti, priča je u različitim okolnostima i pred različitim slušaocima doživljavala preobrazbu: kao da je više pripovjedača bilo. Siguran sam da ona nijednog trenutka nije bila svjesna da svaki put priča drugačiju priču. Jednu priču je ipak pričala isto: "Jednom je on došao iz škole i pitao kako da nešto uradi. Kakogod mu ja kažem, on tvrdi da nije tako. Mene to naljuti, bacim mu udžbenik i sveske i naredim da pažljivo prati na času." I tako sam ja postao odličan učenik, dijete roditelja koji su jedva imali osnovnu školu. Kladio bih se da nije bilo tako, ali nikad joj nisam suprotstavio svoju verziju, uvijek sam se glupavo smiješio dok sam stotinu i prvi put slušao to.
I Ana je počela pričati: O nemogućnosti da normalno živi, o nesposobnosti da odbaci sve loše navike koje joj komplikuju život, o užasu uvjerenja da će uskoro napustiti sina, da više neće moći izdržati pritisak života i da će ispaštati onaj ko je najmanje kriv, onaj koji s njom sve nedaće podnosi. Početnu skepsu zmijenilo je zanimanje za ovu priču, pratio sam ju kao što pratim različite junakinje u svim književnim djelima - nešto što je moguće da se desi, ali se stvarno ne dešava, barem ne u mojoj okolini.
Sina je dobila sretno zaljubljena u muškarca kojeg nakon izlaska iz bolnice više nikad nije vidjela. Rekli joj da je otišao negdje daleko. Ni oproštajnu poruku nije dobila. Kaže da je tada prvi put osjetila ljudsku slabost - trenutak spoznaje nemoći da se uradi nešto, promijeni tok događanja, a sve te nešto tjera na to. Nju je tjerala beba koju je držala u naručju - nešto što joj nije dalo da završi sa svojim životom i nešto što je uzrokovalo njenu životnu idilu.
Pišem po sjećanju. Ipak neke termine sam zapamtio i prenosim ih ovdje onako kako je pisala. Pokušavao sam pronaći proturječnost u njenim tvrdnjama, naći makar jedan trag laži kako bih olakšao sebi. Kako sam više na tome insistirao sve više sam upadao u njen život, neprimjetno postao ona, pretpostavio njene korake i znao da neće na dobro izaći. Cijelo to vrijeme ja sam lagao da radim negdje, da mi posao počinje kasno i da zato ostajem cijelu noć s njom. Nisam ni pomislio reći joj gdje sam, zašto radim ovo.
Polagano smo postajali online prijatelji, online ljubavnici - osobe koje jedna drugoj govore sve i koje vjeruju jedna drugoj. I jednog ranog jutra, kad je zora ucrtavala blagu svjetlost na mom prozoru, rekao sam joj, zapravo - počeo pričati.

Astrakan caffe
http://astrakancaffe.blogger.ba
25/05/2008 01:36