beats by dre cheap

Prvi događaj

Dmitar je pozvonio već četvrtog dana. Ušao je ljut, ne pozdravivši. Nije skidao cipele, prošao je pored mene i ušao u dnevni boravak. I onda je počeo galamiti: kako je moja odluka besmislena; on je mislio da je to dječija aktivnost koja će trajati dva dana; ne razumije kako se mogao družiti s bićem koje okreće leđa društvu, a da pri tom nije naveo ni dva valjana razloga; osobu s ovakvim inatom nije sreo u svom bogatom i burnom životu; prijeti da će sve javiti mojim roditeljima... Još je izgovorio mnogo toga šetajući od prozora do ormara s knjigama, ne gledajući u moje tijelo naslonjeno na zid pored vrata dnevnog. Smirio se i nastavio hodati. Kada je pogledao u mene, mislio sam da je gotovo. Prevario sam se: vidjevši moj izraz lica koji, vjerujem, ničim nije odavao da me uznemirilo njegovo vikanje, zavcrvenio se, htio nešto reći, ispustio nekakv krik i izašao iz stana. Zaključao sam i vratio se svom doručku. Nakon nekoliko minuta opet je pozvnio. U ruci je nosio kesu s hranom, na licu mu se zaledio osmijeh. Povezavši njegov prethodni ulazak s ovim sada počeo sam se smijati, glasno, nezaustavljivo. „Ono maloprije je bio test“, promrljao je i ušao. Ovaj put je obuću ostavio u hodnik te namirnice odnio u kuhinju dok sam ja sjedio na pragu i držao se rukama za trbuh. Smijao sam se što je ovo bio prvi događaj otkako sam se zatvorio; nešto se stvarno dogodilo.
Sjeo je, sačekao da se uozbiljim i pitao, gledajući me u oči: „Zašto?“
Uzvratio sam pitanjem: „Zašto ostati u društvu u kojem ne možeš ništa uraditi, ništa promijeniti?“ I tim pitanjem dobio na vremenu da i sebi pokušam objasniti zašto. On je pričao neko vrijeme, nisam ga punom pažnjom slušao jer sam skupljao razloge. Koliko se sjećam smatrao je da čovjek nikad ne treba odustati od borbe. Čak i onda kad vidi da ne može pobijediti. Povezivao je ljudsku prirodu s ljudskim djelovanjem, na pleća nam tovario brojne obaveze koje imamo prema marginalnim skupinama. Dramatizirao moje povlaćenje, poredio ga sa samoubistvom. Sjećam se da je rekao kako bi moju odluku da sebi život oduzmem lakše podnio, jer društvo ne bi hranilo nekoga od koga nema koristi.
Pravdao sam osamljivanje. Objasnio sam da još uvijek učestvujem u društvu, da svakodnevno pričam s ljudima i da je to bolja komunikacija jer isključuje sav višak koji smeta temi. Razmjenjujem suštinsko, ne formalno. Tu se nasmijao, naglasivši da se ja pretvaram, ja izmišljam identitete kako bih komunicirao. „Da, ali samo u početku, da uspostavim razgovor, a poslije to ionako nije važno“, pobunio sam se. Nisam odgovorio na njegovo posljednje pitanje: Zašto ne započinjem komunikaciju drugima nudeći stvarni identitet?
Neko vrijeme smo šutjeli, a onda sam otišao po šahovsku tablu. Bilo je vrijeme za igru.

Astrakan caffe
http://astrakancaffe.blogger.ba
16/01/2008 02:33