Astrakan caffe

...Lift myself in a different place, just leavin'

15.01.2008.

Noć uz chat

Budnost su mi održavali razgovori s nepoznatim ljudima skrivenim iza različitih nickova na različitim chat stranicama. Ogromna količina ljudi koji su igrali različite uloge: studentice, srednjoškolke, medicinske sestre, radnice u buticima, udate žene koje muž zanemaruje, rastavljene, učiteljice... navodim sva zanimanja u ženskom rodu jer je istospolna chat komunikacija gotovo nemoguća, osim ako se homoseksualci ne pronađu. Mjesta su bila različita: najviše iz ovog grada, ali i brojni domaći stanovnici s trajnim ili privremenim boravkom u cijelom svijetu.

Razgovore u kojima sam odmah na početku morao govoriti godine, mjesto odakle pišem i izgled odmah sam prekidao. Tražio bih zanimljive nazive nickova koji bi se odnosili na mitologiju, književnost, muziku, bili inteligentno napravljeni. I to je bila varka. Najzanimljivija sagovornica krila se pod običnim imenom: Ana. O Ani, kojoj, ispostavit će se kasnije, to i nije bilo pravo ime, ću pisati u nekom od narednih postova.

U početku sam nevoljko išao tamo – željan razgovora kojeg sam onemogućavao ogromnom skepsom preuočljivom da bi razgovori mogli duže trajati. Nisam vjerovao nijednoj riječi koju bi moja sugovornica (spol određujem po nicku) napisala u privatnom chatroomu. Naravno, i ja sam izmišljao podatke, pokušao pogađati šta bi to moglo zanimati one koji sjede za nekim drugim računarom. Ako bih želio biti uvjerljiv, obavezno sam se bavio nekom umjetnošću ili bih izabrao ulogu bogatog sina koji ne brine o životnoj egzistenciji jer su mu roditelji osigurali i omogućili da se ne bavi ničim, osim da čita, proučava, diskutuje i piše/svira/slika. Uvidjeh brzo da je vrlo malo sugovornica koje bi to zanimalo te sam morao napustiti sigurno utočište i okrenuti se ekonomiji, pravu, filološkim naukama. Ta sva zanimanja su formalno navođena i bila su dokaz općeg, normalnog – omogućavala su da budem prepoznat kao dio većine koju zanima samo izlazak, tijelo, ljubav i sex. Ponegdje se i samilost uključivala prema marginalnim životnim grupama. Vrlo često sam morao tražiti fotografije nekog muškarca (s trendi frizurom, sirokih ramena, fancy odjeće ili golog torza), a natrag bih dobijao poze perfektnih djevojaka. Jednom mi se desilo da su mi dva različita nicka poslala istu fotografiju, a  da uopce nisu imali isti način razgovora. Vremenom sam naučio i nekakv bonton takvih razgovora: imati jako dug uvod u kome će se govoriti opće stvari, a onda postavljati sve intimnija pitanja. Razgovor bi duže trajao ukoliko bih naveo da imam nekog kućnog ljubimca. Razgovori s novim poznanicima najviše su trajali sat vremena i onda opet od početka. Sve dok jednu večer ne naletih na Anu...

06.01.2008.

Nastavak 4

Plana sam se držao petnaestak dana; uživao u redu kojeg sam sam sebi nametnuo. Zadovoljstvo je bilo formom dati nekakav smisao besmislenoj odluci – mislim da je ta forma imala cilj: prebroditi prvih nekoliko dana, uništiti želju za povratkom, dokazati da odluka može biti sprovedena. Tuširanje nakon ustajanja izbacilo je naviku umivanja: umivao sam čitavo tijelo, a i pranje zuba prebacio pod tuš. Kafa se filtrirala u aparatu dok sam doručkovao gledajući u naslove dnevnih novina. Čitanje bih nastavio uz kafu i veliku nuždu. Nakon toga obavezno sam dizao tegove držeći se vježbi koje sam negdje iskopao na netu. Da bi i noge ostale u kondiciji, vozio sam bicikl buljeći u plazmu okaćenu na zid. Najčešće je to bio neki od muzičkih kanala. Ako bih se oznojio previše, tuširao bih se još jednom. Prvih dana sam čitao samo „Grad u istoriji“, a onda više knjiga, pazeći da budu različitog sadržaja: fikcija, teorija, sociologija, historija... Naumio sam zakrpiti praznine i nejasna mjesta u znanju. Trudio sam se enciklopedijski postaviti usvojene informacije. Rubrika dnevnih novina „Dogodilo se na današnji dan“ služila mi je da provjerim koliko sam činjenica posložio u enciklopedijske vijuge. Fikciju su uglavnom sačinjavali klasici: ponovo sam čitao Shakespearove tragedije – ponajviše zastajao na Hamletu. Činilo mi se da je Hamlet svaki racionalista kojem treba empirijski dokaz da se nešto zaista i dogodilo. Dok nema dokaza, sumnja ga proganja, uništava. Nema dovoljno snage da na osnovu sumnje i pretpostavke donese konačnu odluku. Duh oca koji mu jasno govori kako je ubijen nije dovoljan. Očevu priču (fikciju) Hamlet će uprizoriti pred očima majke mu i strica, pažljivo prateći reakciju na njihovom licu. Prepoznavanje kao razrješenje djela sad se seli u publiku. Fikcija će poslužiti da se njegova sumnja materijalizira tako što će se zločinci prepoznati. I tada Hamlet djeluje.

Čitanje bi obično prekidalo zvono. Dostava ručka naručenog prije nekoliko sati. Obično zalegnem, gledam TV dok ne zaspim. Popodnevnu kafu nekad popijem prije nego zaspim, nekad kad se probudim. Često mi i Dmitar pravi društvo, donoseći neke potrepštine koje sam tražio od njega. Buđenje je obavezno u 18:30. I onda moja najdraži i najsadržajniji dio dana: Sve je uključeno – pratim vijesti, čitam informacije na webu, chatam preko različito osmišljenih profila: budem mlađi, stariji, promijenim spol, osobine su suprotne od onih koje stvarno imam, zastupam različite stavove, izmišljam mjesto življenja – pičam različite priče. Razmijenim pokoji mail sa svojima, slažem nekoliko uobičajenih informacija koje su navikli dobijati od mene... I onda se plan počeo urušavati. Prestajao sam ustajati u 11. Zapravo – ostajao sam budan do kasnih jutarnjih sati...

03.01.2008.

Nastavak 3

A sada da govorim o stvarnim razlozima zatvaranja. Raskid je vrlo lako napraviti; raskid sa bilo čim. Samo je potrebno ostati ustrajan u svojoj namjeri koja je formirana u „nenormalnom“ stanju raspoloženja. Dakle, formirana je u trenucima ushita, radosti, tuge, nemoći, bijesa, krivnje... Ono što slijedi je vjerovatno kajanje u početku, poslije nestane. Mislim da tako funkcionišu stvari. Raskinuti sa dotadašnjim načinom života, odlučio sam jednu večer kada sam uvidio da me ona ostavlja. Da bih nadomjestio taj ponižavajući osjećaj, ja sam odlučio napustiti mnogo više, kako bih je pobijedio kao da je moje napuštanje fizičkog susreta sa vanjskim svijetom izvan moga stana njoj uopće mjerodavno. Ne vjerujem da je ikada saznala za moju žrtvu. Prvih nekoliko dana preživljavao sam sukobe između shvatanja da je moja odluka besmislena i ponosa da ustrajem u nečemu što niko poznat to dosada nije uradio. Želio sam istovremno to nastaviti i napustiti. To bih i uradio da je bilo moguće, da nije isključivalo jedno drugo. Mojoj odluci, osim Dmitra, itekako je pomogao rijetko spominjani rođak na privremenom radu u Švedskoj. Svi su spominjali privremeni rad u Njemačkoj, samo je on radio u Švedskoj. U dječijim svađama gdje se ugled sticao spominjanjem nečeg zanimljivog kod bilo kojeg člana porodice (bližeg ili daljeg, svejedno), ja sam često govorio kako imam rođaka u Švedskoj. Tada nisam ni znao kako će taj čovjek nekad u budućnosti promijeniti moj život. A samo jednom sam ga u životu vidio uživo. Vijest o njegovoj smrti i nasljedstvu kojeg je poklonio sustigla me samo nekoliko sati prije nego će me Maja ostaviti. Da nije bilo te vijesti pitanje je kako bih reagovao i kako bih se odlučio osvetiti za kosmičku nepravdu koja je uredovala međuljudske odnose tako da sam ja uvijek na gubitku. Nisam se sjetio znatnog materijalnog priloga kojeg su mi kosmičke sile nudile zauzvrat. Jesu li one željele da ja shvatim? Da su mi rekle da ću spoznati ovo što će kansije napisati, ne bih prihvatio nasljedstvo, ne bih se odsjekao od vanjskog svijeta i ne bih ovo sve uradio zbog jednog prekida. Iznenadna vijest o raskidu stavljena pored bujice sreće koja me u tom trenutku držala zbog bogatog nasljedstva proizvela je samo jedno: osveta sudbini: Ako si nešto mislila sa mnom, nećeš uspjeti. Prevarit ću te. Baš kao što je uradio Edip. No, mit o Edipu mi nije tada, već mnogo kasnije, pao na pamet. Da jeste, tada bih shvatio da bježeći od sudbine zapravo sprintam u susret njoj, ubrzavam njeno ispunjenje. Žurim u pričanju. Previše nesređeno sve ovo djeluje. Trebao bih pričati od početka; Ne od rođenja, ali reći makar nekoliko stvari o sebi, dati svoj CV, kako biste znali s kim imate posla.

02.01.2008.

Nastavak 2

U početku sam strpljivo odgovarao na telefonske pozive i sms-ove i ljubazno odbijao pozive za razgovor, kafu, druženje. Nakon nekoliko dana prestao sam se javljati. Telefon mi je bio isključen, osim kad sam očekivao poziv od roditelja i brata iz Amerike. A oni su mailom redovno najavljivali vrijeme poziva. Mislim da sam već peti dan osamljivanja zamolio Dmitra da mi donese novi broj, a staru SIM karticu bacio sam u smeće. Novi broj je, u početku, znao samo on. Sva moja komunikacija svedena je na Dmitrove posjete i virtuelne kontakte koje sam nakupio na chatu i blogu.

Jedino mi još nedostaje kafa u caffeu: brojni ljudski glasovi, mirisi pića, jela i štampe. Čitanje informacija uz srkanje espressa. Takva mjesta su, zapravo, idealna za osamljivanje. Prividno sa ostalim ljudima, a uistinu sam, zadubljen u ono što slušam ili čitam. Druga lica samo potvrđuju da sam na neki način dio društva. Sjećam se studentskih gradskih lutanja: vrijeme između dva predavanja provodio sam sjedeći u raznim caffeima, uz knjigu ili novine. Jedna kafa, nekoliko sati sjedenja. Volio sam mijenjati caffee; jedno vrijeme sjedio bih u in-caffeu, a već naredne sedmice bio ih gost zapušenih bifea, s enterijerom zamrznutim u osamdesetim godinama. Jedne sedmice bih nasluškivao ljubavne jade i probleme srednjoškolaca i studenata, a druge sumorne priče radnika – priče o teškim bolestima, smrtnim slučajevima i hroničnoj oskudici. Treću sedmicu družio bih se s budućim umjetnicima koji su najavljivali svoje idejne projekte, kritizirali sve što je bilo novo i dijelili stavove o raznim društvenim događajima.

02.01.2008.

Nastavak 1

Dmitar nije vjerovao da ću izdržati: „To će trajati nekoliko dana, najviše mjesec; uskoro  ćemo mi opet šah igrati ispred zgrade.“ Njegov život teško bi bilo predstaviti; znam za njega otkako znam i za sebe, ali ne mogu pozdano tvrditi da su tačni podaci iz njegove biografije koji su poznati meni. Često se družio s mojim roditljima dok oni nisu otišli u Ameriku. Čak je on prvi predložio da imam ovo ime. Moji su imali drugih opcija, ali kako nisu mogli podnijeti da imenovanje prvorođenog sina pripadne onom drugom, prihvatili su Dmitrov prijedlog. Nikad sa sigurnošću se ne može ni utvrditi na koji način je u četrdeset i nekoj godini došao do penzije. Otac je tvrdio da radi za tajne službe, ali majka je uvijek odbijala takvu mogućnost – nije on u stanju javljati loše vijesti koje bi ljudima mogle promijeniti život. Naučio sam još u djetinjstvu da Dmitru ne vrijedi postavljati pitanja vezana za njegov život; vješto bi, skoro neprimijetno, da se pitalac ne bi uvrijedio, prelazio na drugu temu. Svu suzdržanost u objavljivanju vlastitih životnih događaja kompenzirao je pričama o drugim ljudima, poznatim svima ili poznatim samo njemu. Na neki način, on je i bio krivac za ovakvu moju odluku, pričajući priču o ljudima iz nekog samostana koji nisu imali pojma šta se događa u njihovoj okolini. Ta priča poslužila je da razgovaramo o ljudskoj potrebi osamljivanja, o tipovima ljudi koji bi to radili i razlozima koji bi ih na to natjerali. Naravno, nije to  presudno bilo za moju odluku, ali me taj razgovor ohrabrio da se zatvorim u stan. Posljednji čovjek kojeg sam vidio izvan zidova stana bio je Dmitar. Odlučio je da mi pomogne i bude nekakva veza između mene i vanjskog svijeta. I u prvih nekoliko mjeseci bit će mi od velike pomoći. Osjećam da njegova zavist prema mojoj odluci da se zatvorim u određeni prostor ima veliku vezu i sa njegovom smrću. Nažalost, to nikad nisam uspio provjeriti. Da ne žurim, mnogo se toga dogodilo prije nego je Dmitar završio svoj životni hod.

31.12.2007.

Nastavak

 U početku je sve išlo kako sam i zamislio: uživao sam u samoći, okružen zidovima stana koji su bili obloženi žućkastim tapetama sa čudnim šarama. Ni do danas nisam uspio shvatiti oblike šara koji su se pojavljivali u trenucima dok pijem vrelu kafu, dok razmišljam o pročitanom dijelu neke knjige, pričam telefonom čekajući da konačno prekinem dosadni razgovor. Televiziju sam gledao nekoliko sati dnevno: najčešće informativne emisije u redovnim terminima, političke magazine, dokumentarne programe vezane za historijske događaje, filmove koje sam već nekad  pogledao (koji su mu služili da vidim kako me memorija ni nakon tridesetak godina nije iznevjerila) te prijenose fudbalskih utakmica. Jeo sam kad sam htio i koliko sam htio, uživao u svim dobrim okusima nezdrave hrane. Znam, neće mi to donijeti dodatne godine života, ali makar ću uživati u trenutku. Pomislih i nasmijah se sebi. Koju glupost rekoh. Kako samo moji zaključci zavise od okolnosti.

Dodvoriti se svakome, pogađati šta neko misli, postaje temeljna odrednica čovjeka danas. Čak i kada govorimo suprotno onome što se od nas očekuje, mi samo (na zadovoljstvo svih) stvaramo iluziju da različito mislimo. Preuzevši ogromne količine znananja, složivši ih u biblioteke, mreže, kataloge, moždane vijuge, pomislili smo da ćemo uskoro pronaći lijek za dugovječan mladolik život. Da ćemo počinjati nekoliko puta život iznova, svaki put mijenjajući samo ono što ne valja (Kao u nekom spotu sladunjavog britanskog pjevača). Mislili smo: ako se odreknemo monoteističkog raja, napravit ćemo svoj, bolji, ljepši, zanimljiviji. Mi ćemo (ne Bog) znati kako najbolje uživati.

Bilo bi zanimiljivo (kad bi ljudi bili zamorci) vidjeti kako se i koliko često mijenjaju ljudske želje: Šta kad želimo, šta već utiče na nas. Naravno da u tome nimalo ne mogu pomoći znanstvena istraživanja – ona su uvijek ograničena tačno utvrđenim postulatima ranije nauke. Tu bi možda mogao pomoći šou realnosti koji bi 24 sata pratio fizičke i psihičke aktivnosti čovjeka. I opet znamo da se to nikad ne može desiti i znamo da smo pojedinačne misterije samih sebe. Također, uz najbolju volju, nikad ne možemo jezikom iskazati ono što u datom trenutku osjećamo, a posebno ne možemo objasniti promjene koje se pojavljuju u toku naših misli...

31.12.2007.

Početak

Evo već nekoliko dana ovako i život mi se ništa bitno nije promijenio. I dalje imam sve bitne informacije, nije mi dosadno – čak mogu reći da uživam. Prvog dana sam napravio plan: Ustajanje u jedanaest sati, doručak, kafa i novine uzet će naredna dva sata (u vrijeme je uračunato i tuširanje i pišanje i sranje, uz dizanje tegova i vožnju nepokretnog bicikla). Odlučio sam da se ne brijem više – zašto odstarniti nešto što mi ne smeta. A pošto ljude ionako ne viđam, nema potrebe da gubim vrijeme na svakodnevno brijanje. Poslije toga čitam knjige– naredna tri sata. Ta tri sata imaju svoj poseban plan – šta i koliko čitati. 16:00 stiže moj ručak – obilan i skup. Nekih sata vremena jedem, gledam TV ili slušam radio, pijem drugu kafu, motam se po stanu. Poslije spavam. Na mobitelu vrijeme povovljenog alarma je 18:30 – ako zaspim da se tada probudim.

I onda počinje moja treća smjena – filmovi, sport, razne emisije, chat, mail, web u cjelosti. I spavanje, jos nisam uspio oderediti vrijeme spavanja. Kada završim sve što sam htio – odvučem se u spavaću sobu.

31.12.2007.

Treći post

Živimo tuđe živote. Svoj samo održavamo. Važnije nam je šta neko misli s 'televizija', 'novina', nego što bismo mi rekli o nečemu. Tako postajemo neopisivo sretni kad neko javno pokaže superiornost u odnosu na sugovornika, uživajući u zbunjenosti našeg protivnika. A i ti javni likovi nisu sigurni misle li zista ono što govore ili osjećaju potrebu da takvi budu pred kamerama, da su već izgradili 'javni identitet' koji treba zadržati postojeće obrasce kako se ne bi narušila ravnoteža izgrađenog prostora.

Kundera je još polovinom 80-tih nekom od svojih likova utrpao rečenicu koja bi, otprilike, glasila: Nije moguće izolovati se u današnjem svijetu, ni samostani više nisu utočište. Privatno se sve više gubi, postavljamo 'sebe' u raznim oblicima na web, želimo pokazati šta i o čemu mislimo, vizuelno prikazati prostore u kojim boravimo, zvukovima obogatiti našu prezentaciju kako bi posjetioci našeg virtuelnog prostora znali i kakvu muziku slušamo. Kad otvorite blog nečiji. Uši sam začepe nekakvi krici i manijakalno tražite player koji rijetko kad nudi opciju da isključite; preostaje jedino da ukinete zvuk na svom računaru.

Vid vam je napadnut čim kročite na ulicu, reklame su tu da vas obavijeste koja banka daje najbolje kredite, koje rublje treba kupovati i slično. Tako slušalice u ušima nude spas od priča o raznim događajima iz života korisnika gradskog saobraćaja.

02.12.2007.

Drugi post

Njegova treća kćerka je nesretna. Ni prve dvije nemaju najsretnije živote, ali mu je zbog najmlađe najteže. „Izgubio sam povjerenje u nju“, govori dok se oči pune suzama. Njegova najstarija kćerka se udala prošle godine, no vratila se vrlo brzo. Nije došla sama, nosila je u naručju dijete; nije mogla više izdržati da je muž zlostavlja. Sad njeno dijete spava s nanom i dedom u dnevnoj sobi, a ona dijeli sobu s dvije mlađe sestre. Srednja sestra završila neku medicinsku školu, ali ne može raditi svoj posao jer on nema 5000 KM da plati njeno radno mjesto. Ko nema 5000, radi u Skenderiji, u jednoj od brojnih radnji. „Gledam ove vijesti, svako malo neki pedofil zlostavlja djecu. Bojim se za svoju kćerku koja svaku večer odlazi kod prijateljice na taj internet. Ja ne znam ni šta je to, samo se bojim. Ko zna s kim priča, šta radi“, kaže. Želja mu je da nekako pregradi tu jednu sobu kako bi njegova najmlađa kćerka dobila prostor te bi još volio da joj može priuštiti računar i intenet kako bi makar ostala kod kuće navečer. No, ako pregradi sobu, smanjit će prostor u kuhinji. Socijalistička prostorna tjeskoba popušta pred neoliberalnim bezgraničnim virtualnim prostorom.

19.11.2007.

Prvi post

Gledajući sinoć Figure na BHT-u gdje je Sinan Gudžević govorio o naknadnim otkrivanjem značenja nekih 'bajalica' njegovog rođaka, sjetio sam se da sam i ja nekad na nečemu razbio vlastite mitove iz djetinjstva. Problem je što se ne mogu sjetiti primjera, ali sam mogao prepoznati Gudževićev osjećaj kad je u zbirci soneta talijanskog pjesnika pronašao stihove koje je izgovarao njegov rođak, a da im nije znao značenje. Slušajući Gudževićevu priču, još jednom sam uvidio nesposobnost ili, bolje rečeno, nedovoljnu sposobnost da se upravlja vlastitim životom. Društvene okolnosti II svjetskog rata spomenutog lika su odvele i do Berlina i spojile ga negdje s nekakvim Talijanom. I samo ta upamćena rečenica, čije značenje rođak nikad nije saznao, otkriva nemoć pojedinca da se odupre životnim, ideološkim i društvenim okolnostima.

Zima 1994., prvi sam razred srednje škole, smješten u internatu dalekog grada koji je ratnim reljefom postao još udaljeniji od doma. Čekamo večeru u restoranu učeničke kuhinje. Zbog nestanka struje, hrana nije spremljena navrijeme. Svi učenici se skupili i svi pokušavaju ugrabiti što je moguće bolju poziciju kako bi ranije utolili glad. Sistem podizanja večere otprije je poznat: jedan stoji u redu i donosi hranu, drugi čuva dva mjesta u restoranu. Jedan učenik želi poštovati naređenje vaspitača, želi prijaviti sve koji ne poštuju redoslijed dolaska i prolaze ispred drugih učenika. I ja se želim pokazati kako neko ko ne mora poštovati naređenja, koristim poziv prijatelja i prolazim ispred njega. Večera se završila, došli smo u internat, vaspitač zove neposlušne učenike. Ja nikako da shvatim da me prijavio prijatelj kojem sam donio večeru dok je on zapisivao neposlušne. Nije odbio ranije da jede i nije propustio priliku da se pokaže kao učenik koji brine o pravilima.


Noviji postovi | Stariji postovi

VIRTUALNA KUĆA I OKUĆNICA

CITATI
"Svi postepeno navikavaju da grad smatraju džunglom, a sudbinu pećinskog čovjeka dvadesetog vijeka istom kao sudbinu pećinskog čovjeka koji boravi među čudovištima jačim od njega."
(Czeslaw Milosz, Zarobljeni um)

"Proučio sam mudroslovlje i liječništvo, pa još i pravo, k tomu na žalost i bogoslovlje.
I sve sam s marom proučavao.
A jadna ostadoh budala
što zna koliko je i znala."
(Goethe, Faust)

"Tek pošten budi sveđ i prav!
Ne blebeći ko zvekan lud!
Jer istina i razum zdrav
Svoj lako znat će izreć sud.
Kad imaš nešto reći, kaži,
Zar treba riječ da se traži?
Te vaše puste riječi blještave
Prazninom svojom čovječanstvo guše,
Ko maglen vjetar su neugodne,
Što u jesen kroz suho lišće puše!"
(Goethe, Faust)

"Kad dobro tog svijeta postigo si,
Tad boljemu je ime varka, obmana.
A život što nam daše, čuvstva uzvišena,
U vrevi svijeta ginu prigušena."
(Goethe, Faust)

"Pamćenje je ionako samo traljav pokušaj ljudskog roda da zaustavi vrijeme koje neumitno protiče, a ono što prolazi nepovratno je.
(Eco, Tajanstveni plamen kraljice Loane)