Astrakan caffe

...Lift myself in a different place, just leavin'

02.08.2008.

Narandžasto

Vratiti se u mjesto življenja, u stan u kojem sam odložio sve svoje stvari, predmeti kojima sam ispisao sebe, koristeći ih ili zanemarujući – davali su smisao dugom ili kratkom odsustvu. U povratku s putovanja najintenzivnije sam osjećao mjesto življenja – skoro da sam stalnim boravkom među vlastitim prostornim granicama prema vanjskom svijetu pokušavao naknadno upisati sebe u dane kad me nije bilo. Tih dana bih većini pokućstva ponovo ispisivao povijest – prisjećao se kako smo se počeli družiti i šta me sve veže s nekim pojedinim predmetom. Dva mjeseca nakon zatvaranja skoro da nisam primjećivao ništa osim zidova – granica mog svijeta. Srodio sam se s predmetima, postao jedan od njih.

„Zašto bježanje od svijeta, života?“ – pita Ana.

„Zbog nemoći – ne mogu pomoći, ne mogu svjedočiti“ – odgovaram.

„Bježanje je pomoglo?“

„Nije još, ali očekujem da hoće onog trenutka kad osjetim samo sebe, kad zaboravim na Drugo.“

„Upoznaješ mene, a želiš upoznati sebe. Ne treba ti ni chat sa mnom.“

„Ljubmorna si. Ne očekujem trivijalnost od tebe, hoću podršku.“

„Ali me ipak želiš vidjeti...“

„Zbog tebe bi vrijedilo napustiti OVO...“

„Kako jeftino prodaješ sebe...“

Vrelina. Pješački most. Starija žena, prljava crnina (kao da je u žalosti za nekim) u naručju drži dijete. Godina života na mostu prošnje. Godina života koja nudi spoznaju svijeta kroz noge šetača, točkove bicikala, rijetkih ruku s kovanicama kad se spuštaju do vojničke kape da se pridruže ostavljenom sitnišu i skoro otkriju ljudsko lice, razdragane pse i brezove metle čistača. U trenutku dok prolazim, dijete slabašnim rukama grabi zagrijanu plastičnu flašu narandžaste tečnosti. U obilju crne odjeće narandžasto daje iluziju postojanja.

Virtualna stvarnost je bolja. Svijet se pojavljuje u kliku – tu je i brzo nestane. Brzina klika onemogućava da mozak vidi, opiše, spozna i zauzme stav o slici koju vidi. Desni kažiprst nikako nije mogao „kliknuti“ narandžasto – očitu iluziju djetetovog života.

VIRTUALNA KUĆA I OKUĆNICA

CITATI
"Svi postepeno navikavaju da grad smatraju džunglom, a sudbinu pećinskog čovjeka dvadesetog vijeka istom kao sudbinu pećinskog čovjeka koji boravi među čudovištima jačim od njega."
(Czeslaw Milosz, Zarobljeni um)

"Proučio sam mudroslovlje i liječništvo, pa još i pravo, k tomu na žalost i bogoslovlje.
I sve sam s marom proučavao.
A jadna ostadoh budala
što zna koliko je i znala."
(Goethe, Faust)

"Tek pošten budi sveđ i prav!
Ne blebeći ko zvekan lud!
Jer istina i razum zdrav
Svoj lako znat će izreć sud.
Kad imaš nešto reći, kaži,
Zar treba riječ da se traži?
Te vaše puste riječi blještave
Prazninom svojom čovječanstvo guše,
Ko maglen vjetar su neugodne,
Što u jesen kroz suho lišće puše!"
(Goethe, Faust)

"Kad dobro tog svijeta postigo si,
Tad boljemu je ime varka, obmana.
A život što nam daše, čuvstva uzvišena,
U vrevi svijeta ginu prigušena."
(Goethe, Faust)

"Pamćenje je ionako samo traljav pokušaj ljudskog roda da zaustavi vrijeme koje neumitno protiče, a ono što prolazi nepovratno je.
(Eco, Tajanstveni plamen kraljice Loane)