Astrakan caffe

...Lift myself in a different place, just leavin'

18.06.2008.

Spomenik sopstvene samoće

Samoća. Najdominantniji dio života. I nije problem kad su joj intervali kratki, kad ih prekidamo razgovorima, druženjima, podjelom vremena s nekim drugim. Kad drugi odu, ostajemo sami. Mediji samo daju privid bijega od samoće, kao učestvujemo u nečemu, ako posmatramo to . Meni je samoća uvijek odgovarala; nekako sam rano uvidio da nema koristi bježati od nje, nego je prihvatiti i još, ako je moguće, uživati u njoj.Najdraža samoća je upijanje mjesta na kojima sam prvi put. Smeta mi ako je neko tu, ako razgovor o viđenom ometa upijanje novih slika. Fotoaparat  je sredstvo uvjeravanja drugih da smo bili tu, putovanje našim očima koje dijelimo s drugima. Idealna samoća – sjediti na nekom javnom mjestu, u moru šumova, zvukova, pokreta a pažnju usmjeriti na ono što me isključivo zanima: knjiga, novine, muzika u slušalicama. Postajem glumac na pozornici svakodnevnice, pred publikom koja je scenski rekvizit, koreografija mog sjedenja, stajanja ili kretanja.Aerodrom u Budimpešti, dok čekam let za neki drugi grad; ležim na nizu plavih stolica, slušam muziku. Mnogo vremena do narednog leta, malo vremena za opisivanje trenutka: čekanje u zoni koja ne zadržava nikoga, samo preusmjerava. Stanica s koje morate otići kad dođe vrijeme za to. Nekoliko filmova i knjiga bavi se aerodromom kao mjestom gdje neki pojedinac ili grupa moraju ostati zbog različitih društvenih i političkih problema. Kada mjesto koje samo propušta ljude i stvari postaje mjesto života, mjesto ljudskih sudbina. No, tada u Budimpešti nisam mislio o tome, nego sam pokušavao pobrojati  životne tranzitne zone, mjesta koja nam služe za naredni pokret, mjesto s kojeg idemo ispuniti sljedeću sudbinsku tačku, ispisati krivulju vlastitog života. I opet samoća. U svim našim tranzitnim tačkama pratimo samo sebe – tek se s naporom mogu sjetiti nekoliko imena učenika iz razreda iz osnovne i srednje škole; teško ću zapamtiti ko je sa mnom sjedio na nekom predavanju na fakultetu, ali ću se uvjek sjetiti trenutka u kojem sam osjećao nelagodu, tugu, bijes, ljubav, strah, ravnodušnost... I tada sam shvatio da je moja sudbinska krivulja sastavljena od tranzitnih tačaka u kojima je došlo do nagle promjene emocija. I možda postoji sudbina, možda isupnjavam zacrtani plan događanja, ali sigurno nigdje nije pretpostavljeno kako ću reagovati na neki od tih događaja i kakvu pažnju će od mene dobiti neki događaj. A moje (ne)reagovanje je jedini način ispisivanja vlastite sudbine. Sjećam se kako je profesor filozofije u srednjoj školi objašnjavao predodređenost i ljudsku slobodu da bira: Kad hoćete kupiti cipele, kaže on, birate od ponuđenih, ne možete kupiti zamišljene, idealne cipele, nego između onih koje su izložene na policama. A i kad biste pravili cipele, opet biste bili ograničeni oblikom noge, kvalitetom materijala i umijećem obućara. Mnogo kasnije, na fakultetu, od drugog profesora usvojit ću razumijevanje sudbine kao fudbala: shvatit ću šta je granica, šta su pravila ponašanja i šta je moja sloboda u okviru zacrtanih linija. Sjećam se, kaže profesor: 11 muškaraca izvan fudbalskog terena na jednoj kamari izazivaju različite asocijacije, komentare, shvatanja; no unutar terena to je prihvaćen način proslavljanja pogotka ili pobjede. Odluka odbrambenog igrača da loptu doda na krilo, a ne veznom igraču može  biti dobar potez u tom trenutku, a da se poslije pokaže pogubnim (i to niko ne zapamti i ne shvata kao pogrešku ili zaslugu) i obratno.Jednostavno, ljudi ne mogu pamtiti svaki životni događaj i analizirati gdje su pogriješili, a gdje napravili odličan potez. Ali mogu, pomoću emocionalnih bilješki općeg događanja, ispisati spomenik sopstvene samoće.

VIRTUALNA KUĆA I OKUĆNICA

CITATI
"Svi postepeno navikavaju da grad smatraju džunglom, a sudbinu pećinskog čovjeka dvadesetog vijeka istom kao sudbinu pećinskog čovjeka koji boravi među čudovištima jačim od njega."
(Czeslaw Milosz, Zarobljeni um)

"Proučio sam mudroslovlje i liječništvo, pa još i pravo, k tomu na žalost i bogoslovlje.
I sve sam s marom proučavao.
A jadna ostadoh budala
što zna koliko je i znala."
(Goethe, Faust)

"Tek pošten budi sveđ i prav!
Ne blebeći ko zvekan lud!
Jer istina i razum zdrav
Svoj lako znat će izreć sud.
Kad imaš nešto reći, kaži,
Zar treba riječ da se traži?
Te vaše puste riječi blještave
Prazninom svojom čovječanstvo guše,
Ko maglen vjetar su neugodne,
Što u jesen kroz suho lišće puše!"
(Goethe, Faust)

"Kad dobro tog svijeta postigo si,
Tad boljemu je ime varka, obmana.
A život što nam daše, čuvstva uzvišena,
U vrevi svijeta ginu prigušena."
(Goethe, Faust)

"Pamćenje je ionako samo traljav pokušaj ljudskog roda da zaustavi vrijeme koje neumitno protiče, a ono što prolazi nepovratno je.
(Eco, Tajanstveni plamen kraljice Loane)