Astrakan caffe

...Lift myself in a different place, just leavin'

16.06.2008.

Alone in the Bathtub

Nakon što bismo završili ispovijedanje (oko 6, 7 sati ujutro), puštao bih toplu vodu u kadu, pripremio kafu, uzeo novine ispred vrata i upao u kupku. Topla voda oko tijela, opisivanje granica vlastitog bivstvovanja i vrela crna tečnost u ustima i grlu bile su dovoljna doza smisla koja mi je tih dana trebala. Izgubio sam svaku nadu da ću se sresti s Anom (panično je odbijala ponudu da me posjeti  u stanu; kao „besmislen potez“ ocijenila je moj prijedlog da ja napustim svoju pećinu), partije šaha s Dmitrom odigrane u šutnji su me umarale (kao da mi nije bio dosta šah kojeg sam igrao s svojim životom), brojne laži koje sam pisao porodici bacale su me u depresiju, knjigama se nisam radovao, a filmove nikako do kraja nisam gledao – sve to je otežavalo moje postojanje. Topla voda je opuštala tijelo, putem nervnih završetaka komunicirala s mojim mozgom, otkrivala lijepo na ovome svijetu; vrela kafa bistrila um i davala energiju, spremnost da ću ipak nešto promijeniti u svojim obavezama tokom dana, da ću ranije leći i ranije ustati, da ću ponovo uvesti disciplinu u dnevni raspored... No to je trajalo kratko, taman toliko koliko mi je trbalo da se obrišem kad napustim kadu i dođem do kreveta. San je osim mene uspavljivao i moje želje, namjere; svaki dan pokazivao svoju snagu toploj vodi i vreloj kafi; mojoj volji i mojim namjerama.
Neodlučnost je donijela i posljedice koje su se reflektirale na snove. Tako sam jednom sanjao da sam u nekoj velikoj šumi bez staze, s gustim niskim i visokim rastinjem; humusom u koji su mi noge propadale kao u snijegu; bodljikavim grmovima... Sjećam se da sam vidio krvave ogrebotine na ramenima, dlanovima, osjećao da ih imam i na licu... Bojao sam se nečega, neobjašnjivog, nematerijalnog. Osvrtao se i gledao da mi je drvo uvijek iza leđa. Potpuna tišina koja je upijala i moje pokrete – kao da sam bio nevažan prirodi, kao da sam insekt, a ne čovjek. Došao sam do potoka koji je nadglasao tišinu i time prekinuo moj strah. Kao da sam pokazivao zahvalnost, skinuo sam odjeću i legao u hladan potok. Mir je nestao, a ja sam se probudio u kadi – voda se potpuno ohladila, kroz otvoreni prozor su dopirali zvukovi automobila i ljudi, a niz stubište su se spuštali ljudi, krećući se različitim brzinama. Zaronio sam i čuo zvuk klavira: neko je svirao neku klasičnu kompoziciju, odnekud poznatu. Izranjao sam samo da udahnem malo zraka i opet se vraćao pod vodu. I sve tako dok zvuci nisu prestali.
Sva ta stanja koja sam proživljavao sebi sam pokušao predstaviti kao normalne za ovakav način života – samoća je zahtjevala dopunu, nešto što će je potvrditi, materijalizirati, učiniti vidljivom i tegobnijom. Istrajavao sam u svojoj odluci, vjerujući da ću doći u stanje uživanja u samoći, da neću imati potrebu drugim aktivnostima dokazivati da sam sam.

VIRTUALNA KUĆA I OKUĆNICA

CITATI
"Svi postepeno navikavaju da grad smatraju džunglom, a sudbinu pećinskog čovjeka dvadesetog vijeka istom kao sudbinu pećinskog čovjeka koji boravi među čudovištima jačim od njega."
(Czeslaw Milosz, Zarobljeni um)

"Proučio sam mudroslovlje i liječništvo, pa još i pravo, k tomu na žalost i bogoslovlje.
I sve sam s marom proučavao.
A jadna ostadoh budala
što zna koliko je i znala."
(Goethe, Faust)

"Tek pošten budi sveđ i prav!
Ne blebeći ko zvekan lud!
Jer istina i razum zdrav
Svoj lako znat će izreć sud.
Kad imaš nešto reći, kaži,
Zar treba riječ da se traži?
Te vaše puste riječi blještave
Prazninom svojom čovječanstvo guše,
Ko maglen vjetar su neugodne,
Što u jesen kroz suho lišće puše!"
(Goethe, Faust)

"Kad dobro tog svijeta postigo si,
Tad boljemu je ime varka, obmana.
A život što nam daše, čuvstva uzvišena,
U vrevi svijeta ginu prigušena."
(Goethe, Faust)

"Pamćenje je ionako samo traljav pokušaj ljudskog roda da zaustavi vrijeme koje neumitno protiče, a ono što prolazi nepovratno je.
(Eco, Tajanstveni plamen kraljice Loane)