Astrakan caffe

...Lift myself in a different place, just leavin'

09.06.2008.

Potpuno postojanje

A „potpuno postojanje“ doživio sam nešto ranije: sjedeći u Berlinu, u velikoj knjižari, prekoputa Kaiser Wilhelm Gedachtniskirche. Ta crkva je konzervirana, čuvarica jednog trenutka – savezničkog bombardovanja Berlina pred kraj Drugog svjetskog rata – njeni ostaci postali su spomenik, oblik vjerskog objekta u susretu s civilizacijom koja nije znala šta bi s bombama.
Nešto sam čitao, pio kafu i slušao žamor kupaca. Uzevši šoljicu desnom rukom, pogledao sam u daljinu. U mom pogledu zamrznuo se trenutak kada mlađi muškarac, u prljvom, dugom, smeđem i pocijepanom kaputu, liježe na trotoar praćen pogledima prolaznika. Njegovo spuštanje tijela bilo je ustvari jedini pokret u zamišljenoj fotografiji – svi drugi su radili ono što svakodnevno i rade: žurili, nosili, lizali sladoled, vozili bicikl... (bili statični u beskonačnom ponavljanju pokreta – oponašanju svakodevnice). Prekrasan osmijeh razumijevanja za čuđenje običnih prolaznika krasio je njegovo lice dok je glavu pomijerao lijevo-desno. Potpuna sloboda da uradimo ono što želimo bez da nas grize savjest što se drugima to ne dopada, bila je trenutak spoznaje potpunog postojanja. Ničim nije narušio poredak velegradskog života: nije nikome ugrozio život, nije nikoga uvrijedio, a osmijehom je pokazao prezir prema ustaljenom životnom ritmu koji je vidljiv na svima nama dok se pridržavamo civilizacijskih dostignuća u ponašanju.
To jutro, kad smo prekinuli razgovor u kojem sam ja govorio o sebi, prisjetio sam se doživljenog „potpunog postojanja“ – pokazivanje drugima da razumiješ njihovo neznanje, shvatanje da radiš ono što drugi nisu u stanju i kad cijelo biće preplavi osjećaj zadovoljstva zbog vlastite odluke, donesene samostalno, bez ičijeg utjecaja. Prva provjera odluke o odustajanju od svijeta završena je – nakon Dmitrovih očekivanih gunđanja, bilo je lijepo imati odgovor na svako zašto i imati jasan plan kako dalje i to reći osobi koju sam upoznao nekoliko noći ranije. Njene sumnje i pitanja samo su učvrsitli moju odluku – sa smiješkom sam odbijao njene stavove, znao sam da sam na višem stupnju postojanja. Ispravka: tada sam tako mislio, sad znam da je to bila iluzija, nastala u trenutku ja-sljepoće.

VIRTUALNA KUĆA I OKUĆNICA

CITATI
"Svi postepeno navikavaju da grad smatraju džunglom, a sudbinu pećinskog čovjeka dvadesetog vijeka istom kao sudbinu pećinskog čovjeka koji boravi među čudovištima jačim od njega."
(Czeslaw Milosz, Zarobljeni um)

"Proučio sam mudroslovlje i liječništvo, pa još i pravo, k tomu na žalost i bogoslovlje.
I sve sam s marom proučavao.
A jadna ostadoh budala
što zna koliko je i znala."
(Goethe, Faust)

"Tek pošten budi sveđ i prav!
Ne blebeći ko zvekan lud!
Jer istina i razum zdrav
Svoj lako znat će izreć sud.
Kad imaš nešto reći, kaži,
Zar treba riječ da se traži?
Te vaše puste riječi blještave
Prazninom svojom čovječanstvo guše,
Ko maglen vjetar su neugodne,
Što u jesen kroz suho lišće puše!"
(Goethe, Faust)

"Kad dobro tog svijeta postigo si,
Tad boljemu je ime varka, obmana.
A život što nam daše, čuvstva uzvišena,
U vrevi svijeta ginu prigušena."
(Goethe, Faust)

"Pamćenje je ionako samo traljav pokušaj ljudskog roda da zaustavi vrijeme koje neumitno protiče, a ono što prolazi nepovratno je.
(Eco, Tajanstveni plamen kraljice Loane)