Astrakan caffe

...Lift myself in a different place, just leavin'

03.02.2008.

Šok

Za svaki zaokret potreban je šok. Pod zaokretom mislim na one životne trenutke kad odlučimo raskinuti sa većinom poznatih i uobičajenih stvari, ljudi, navika... I ovom mom zaokretu prethodio je šok. Bolan. Nagovijestio sam to u nekom od ranijih postova. Djevojka s kojom sam živio nekoliko godina, pronašla je drugoga. Tipično, ako se gleda sa strane i ništa strašno, dodat će svi skeptici. Ljubav koja je zanemarivana, udaljavanja koja nisu uočavana doveli su do otupljivanja. Ja sam zamjenu nalazio u stvarima, ona u ljudima. Iako će zatvaranje doći nekoliko mjeseci nakon raskida, mislim da je bio poticaj osamljivanju. Posebno u prvi danima „novog života“: kao da sam se preselio u neki drugi svijet, ništa se više nije podrazumijevalo, navike su isparavale i postepeno sam postajao neko drugi. Kao da sam počeo ponovo živjeti: ponovo preuzimati obaveze koje sam bio prepustio njoj i oslobađati se nepotrebnog koje sam preuzeo zbog ljubavi. Osjećaj nemoći i bijesa suočavao se sa nekako razumnim razlozima koji su izlazili iz njenih usta i nekako otupljivao. Kao da se predavao, kao da je na mene prebacivao nekakvu odgovornost. I, sad znam, nisu taj bijes i ta tuga bili zbog gubitka ljubavi, možda je već neko vrijeme nije ni bilo, nego zbog izdaje, rušenja kolotečine koja je omogućavala nedjelovanje, omogućavala da se zanemare aktivnosti prema vanjskom (osim ako se nije radilo o poslu), prema ljudima i da se posvetim vlastitom bitisanju. Nakon nastale promjene ponovo sam se trebao vratiti u neko stanje prije nego upoznah nju, no nije mi se dalo, bio sam toga svjestan od početka. I tada se kao jedino rješenje nametala izolacija – dovoljno daleko od svih da ne moram ni objašnjavati ni pokušavati. Tih dana razgovarao sam jedino s Dmitrom: nageti iznad šahovske table govorili smo o općem, a ja to opće nalazio u svom životu. Smisao je blijedio u svakoj stvari, u svakoj osobi, u svakoj kretnji i u svakoj misli. Nemoć. Kao da su ti razgovori bili svrha, kao da se sve desilo kako bih uz pomicanje skakača sa B1 na C3 shvatio da su ljudi nejednako promjenjiva bića i da zbog tog nejednakog ritma u promjenama nanose bol jedni drugima. Kući sam puštao da svira Anouar Brahem, najviše pjesma „Vague / E la nave va“ u kojoj su oud, piano i još neki instrument zvukom pričali o meni; izražavali ono što nikako nisam uspio uobličiti i nekome reći.

VIRTUALNA KUĆA I OKUĆNICA

CITATI
"Svi postepeno navikavaju da grad smatraju džunglom, a sudbinu pećinskog čovjeka dvadesetog vijeka istom kao sudbinu pećinskog čovjeka koji boravi među čudovištima jačim od njega."
(Czeslaw Milosz, Zarobljeni um)

"Proučio sam mudroslovlje i liječništvo, pa još i pravo, k tomu na žalost i bogoslovlje.
I sve sam s marom proučavao.
A jadna ostadoh budala
što zna koliko je i znala."
(Goethe, Faust)

"Tek pošten budi sveđ i prav!
Ne blebeći ko zvekan lud!
Jer istina i razum zdrav
Svoj lako znat će izreć sud.
Kad imaš nešto reći, kaži,
Zar treba riječ da se traži?
Te vaše puste riječi blještave
Prazninom svojom čovječanstvo guše,
Ko maglen vjetar su neugodne,
Što u jesen kroz suho lišće puše!"
(Goethe, Faust)

"Kad dobro tog svijeta postigo si,
Tad boljemu je ime varka, obmana.
A život što nam daše, čuvstva uzvišena,
U vrevi svijeta ginu prigušena."
(Goethe, Faust)

"Pamćenje je ionako samo traljav pokušaj ljudskog roda da zaustavi vrijeme koje neumitno protiče, a ono što prolazi nepovratno je.
(Eco, Tajanstveni plamen kraljice Loane)