Astrakan caffe

Vratiti se u mjesto življenja, u stan u kojem sam odložio sve svoje stvari, predmeti kojima sam ispisao sebe, koristeći ih ili zanemarujući – davali su smisao dugom ili kratkom odsustvu. U povratku s putovanja najintenzivnije sam osjećao mjesto življenja – skoro da sam stalnim boravkom među vlastitim prostornim granicama prema vanjskom svijetu pokušavao naknadno upisati sebe u dane kad me nije bilo. Tih dana bih većini pokućstva ponovo ispisivao povijest – prisjećao se kako smo se počeli družiti i šta me sve veže s nekim pojedinim predmetom. Dva mjeseca nakon zatvaranja skoro da nisam primjećivao ništa osim zidova – granica mog svijeta. Srodio sam se s predmetima, postao jedan od njih.

„Zašto bježanje od svijeta, života?“ – pita Ana.

„Zbog nemoći – ne mogu pomoći, ne mogu svjedočiti“ – odgovaram.

„Bježanje je pomoglo?“

„Nije još, ali očekujem da hoće onog trenutka kad osjetim samo sebe, kad zaboravim na Drugo.“

„Upoznaješ mene, a želiš upoznati sebe. Ne treba ti ni chat sa mnom.“

„Ljubmorna si. Ne očekujem trivijalnost od tebe, hoću podršku.“

„Ali me ipak želiš vidjeti...“

„Zbog tebe bi vrijedilo napustiti OVO...“

„Kako jeftino prodaješ sebe...“

Vrelina. Pješački most. Starija žena, prljava crnina (kao da je u žalosti za nekim) u naručju drži dijete. Godina života na mostu prošnje. Godina života koja nudi spoznaju svijeta kroz noge šetača, točkove bicikala, rijetkih ruku s kovanicama kad se spuštaju do vojničke kape da se pridruže ostavljenom sitnišu i skoro otkriju ljudsko lice, razdragane pse i brezove metle čistača. U trenutku dok prolazim, dijete slabašnim rukama grabi zagrijanu plastičnu flašu narandžaste tečnosti. U obilju crne odjeće narandžasto daje iluziju postojanja.

Virtualna stvarnost je bolja. Svijet se pojavljuje u kliku – tu je i brzo nestane. Brzina klika onemogućava da mozak vidi, opiše, spozna i zauzme stav o slici koju vidi. Desni kažiprst nikako nije mogao „kliknuti“ narandžasto – očitu iluziju djetetovog života.

Samoća. Najdominantniji dio života. I nije problem kad su joj intervali kratki, kad ih prekidamo razgovorima, druženjima, podjelom vremena s nekim drugim. Kad drugi odu, ostajemo sami. Mediji samo daju privid bijega od samoće, kao učestvujemo u nečemu, ako posmatramo to . Meni je samoća uvijek odgovarala; nekako sam rano uvidio da nema koristi bježati od nje, nego je prihvatiti i još, ako je moguće, uživati u njoj.Najdraža samoća je upijanje mjesta na kojima sam prvi put. Smeta mi ako je neko tu, ako razgovor o viđenom ometa upijanje novih slika. Fotoaparat  je sredstvo uvjeravanja drugih da smo bili tu, putovanje našim očima koje dijelimo s drugima. Idealna samoća – sjediti na nekom javnom mjestu, u moru šumova, zvukova, pokreta a pažnju usmjeriti na ono što me isključivo zanima: knjiga, novine, muzika u slušalicama. Postajem glumac na pozornici svakodnevnice, pred publikom koja je scenski rekvizit, koreografija mog sjedenja, stajanja ili kretanja.Aerodrom u Budimpešti, dok čekam let za neki drugi grad; ležim na nizu plavih stolica, slušam muziku. Mnogo vremena do narednog leta, malo vremena za opisivanje trenutka: čekanje u zoni koja ne zadržava nikoga, samo preusmjerava. Stanica s koje morate otići kad dođe vrijeme za to. Nekoliko filmova i knjiga bavi se aerodromom kao mjestom gdje neki pojedinac ili grupa moraju ostati zbog različitih društvenih i političkih problema. Kada mjesto koje samo propušta ljude i stvari postaje mjesto života, mjesto ljudskih sudbina. No, tada u Budimpešti nisam mislio o tome, nego sam pokušavao pobrojati  životne tranzitne zone, mjesta koja nam služe za naredni pokret, mjesto s kojeg idemo ispuniti sljedeću sudbinsku tačku, ispisati krivulju vlastitog života. I opet samoća. U svim našim tranzitnim tačkama pratimo samo sebe – tek se s naporom mogu sjetiti nekoliko imena učenika iz razreda iz osnovne i srednje škole; teško ću zapamtiti ko je sa mnom sjedio na nekom predavanju na fakultetu, ali ću se uvjek sjetiti trenutka u kojem sam osjećao nelagodu, tugu, bijes, ljubav, strah, ravnodušnost... I tada sam shvatio da je moja sudbinska krivulja sastavljena od tranzitnih tačaka u kojima je došlo do nagle promjene emocija. I možda postoji sudbina, možda isupnjavam zacrtani plan događanja, ali sigurno nigdje nije pretpostavljeno kako ću reagovati na neki od tih događaja i kakvu pažnju će od mene dobiti neki događaj. A moje (ne)reagovanje je jedini način ispisivanja vlastite sudbine. Sjećam se kako je profesor filozofije u srednjoj školi objašnjavao predodređenost i ljudsku slobodu da bira: Kad hoćete kupiti cipele, kaže on, birate od ponuđenih, ne možete kupiti zamišljene, idealne cipele, nego između onih koje su izložene na policama. A i kad biste pravili cipele, opet biste bili ograničeni oblikom noge, kvalitetom materijala i umijećem obućara. Mnogo kasnije, na fakultetu, od drugog profesora usvojit ću razumijevanje sudbine kao fudbala: shvatit ću šta je granica, šta su pravila ponašanja i šta je moja sloboda u okviru zacrtanih linija. Sjećam se, kaže profesor: 11 muškaraca izvan fudbalskog terena na jednoj kamari izazivaju različite asocijacije, komentare, shvatanja; no unutar terena to je prihvaćen način proslavljanja pogotka ili pobjede. Odluka odbrambenog igrača da loptu doda na krilo, a ne veznom igraču može  biti dobar potez u tom trenutku, a da se poslije pokaže pogubnim (i to niko ne zapamti i ne shvata kao pogrešku ili zaslugu) i obratno.Jednostavno, ljudi ne mogu pamtiti svaki životni događaj i analizirati gdje su pogriješili, a gdje napravili odličan potez. Ali mogu, pomoću emocionalnih bilješki općeg događanja, ispisati spomenik sopstvene samoće.

Nakon što bismo završili ispovijedanje (oko 6, 7 sati ujutro), puštao bih toplu vodu u kadu, pripremio kafu, uzeo novine ispred vrata i upao u kupku. Topla voda oko tijela, opisivanje granica vlastitog bivstvovanja i vrela crna tečnost u ustima i grlu bile su dovoljna doza smisla koja mi je tih dana trebala. Izgubio sam svaku nadu da ću se sresti s Anom (panično je odbijala ponudu da me posjeti  u stanu; kao „besmislen potez“ ocijenila je moj prijedlog da ja napustim svoju pećinu), partije šaha s Dmitrom odigrane u šutnji su me umarale (kao da mi nije bio dosta šah kojeg sam igrao s svojim životom), brojne laži koje sam pisao porodici bacale su me u depresiju, knjigama se nisam radovao, a filmove nikako do kraja nisam gledao – sve to je otežavalo moje postojanje. Topla voda je opuštala tijelo, putem nervnih završetaka komunicirala s mojim mozgom, otkrivala lijepo na ovome svijetu; vrela kafa bistrila um i davala energiju, spremnost da ću ipak nešto promijeniti u svojim obavezama tokom dana, da ću ranije leći i ranije ustati, da ću ponovo uvesti disciplinu u dnevni raspored... No to je trajalo kratko, taman toliko koliko mi je trbalo da se obrišem kad napustim kadu i dođem do kreveta. San je osim mene uspavljivao i moje želje, namjere; svaki dan pokazivao svoju snagu toploj vodi i vreloj kafi; mojoj volji i mojim namjerama.
Neodlučnost je donijela i posljedice koje su se reflektirale na snove. Tako sam jednom sanjao da sam u nekoj velikoj šumi bez staze, s gustim niskim i visokim rastinjem; humusom u koji su mi noge propadale kao u snijegu; bodljikavim grmovima... Sjećam se da sam vidio krvave ogrebotine na ramenima, dlanovima, osjećao da ih imam i na licu... Bojao sam se nečega, neobjašnjivog, nematerijalnog. Osvrtao se i gledao da mi je drvo uvijek iza leđa. Potpuna tišina koja je upijala i moje pokrete – kao da sam bio nevažan prirodi, kao da sam insekt, a ne čovjek. Došao sam do potoka koji je nadglasao tišinu i time prekinuo moj strah. Kao da sam pokazivao zahvalnost, skinuo sam odjeću i legao u hladan potok. Mir je nestao, a ja sam se probudio u kadi – voda se potpuno ohladila, kroz otvoreni prozor su dopirali zvukovi automobila i ljudi, a niz stubište su se spuštali ljudi, krećući se različitim brzinama. Zaronio sam i čuo zvuk klavira: neko je svirao neku klasičnu kompoziciju, odnekud poznatu. Izranjao sam samo da udahnem malo zraka i opet se vraćao pod vodu. I sve tako dok zvuci nisu prestali.
Sva ta stanja koja sam proživljavao sebi sam pokušao predstaviti kao normalne za ovakav način života – samoća je zahtjevala dopunu, nešto što će je potvrditi, materijalizirati, učiniti vidljivom i tegobnijom. Istrajavao sam u svojoj odluci, vjerujući da ću doći u stanje uživanja u samoći, da neću imati potrebu drugim aktivnostima dokazivati da sam sam.

Tih dana se u potpunosti raspao dnevni raspored. Radio sam nagonski, ustajao kad sam smogao snage da se pomaknem iz ugodnog kreveta ili kada crijeva alarmirala tijelo, upozoravala da je krajnje virjeme za doručak. Jeo sam sve manje, ne videći potrebu da jedem obilno kao na početku; nisam uživao u okusu. Počeo sam pratiti filmove na tv-programima: beskonačno dosadne radnje, već viđene priče i ponavljanje filmova. Već sam i predviđao za koliko dana će neki film biti prikazan na nekom drugom programu. Kad nisam gledao TV, pokušavao sam čitati. Ni tu nije bilo selekciji, niti želje da čitam nešto posebno. Kad više ne bih mogao, ostavljao sma knjigu pored sebe, znajući da neću nastaviti. Često bih i zaspao s knjigom u rukama ili uključenim TV-om. Čekao sam ponoć, trentak kada se Ana pojavljivala i kada smo počinjali pričati. Tek tada sam živnuo, kao da sam se tek probudio. Uvijek je šolja kafe bila pored, rekvizit za razbuđivanje.

Kao da je pričala samoj sebi, uopće nije postavljala granicu – govorila je sve, bez zadrške, ne vodeći računa o jeziku kojeg upotrebljava: nije koristila eufemizme, nije upotrbljavala normirane oblike riječi za neke pojmove, nije se suzdržavala od psovki.

Kad sada pokušavam rekonstruirati hronologiju njenog života, zasnovanog na njenoj priči sjećam se da je pobjegla od kuće sa 17 godina (nije mogla trpjeti patrijarhalni porodični teror koji nije razumio njenu potrebu da živi), radila u restoranima, barovima i na pijaci; preživjela matlertiranja, dobacivanja, ponižavanja... I upoznala je Njega – nekoga ko je spasio iz egzistencijalne bijede i, poslije, je bacio u egzistencijalni očaj. Dijete, koje će doći godinu dana nakon poznanstva s Njim, bit će okov koji joj neće dozvoliti da po ko zna koji put bijegom spasi sebe. U toku razgovora ponekad je odlazila uspavati dijete koje se budilo zbog čestog mokrenja.

A „potpuno postojanje“ doživio sam nešto ranije: sjedeći u Berlinu, u velikoj knjižari, prekoputa Kaiser Wilhelm Gedachtniskirche. Ta crkva je konzervirana, čuvarica jednog trenutka – savezničkog bombardovanja Berlina pred kraj Drugog svjetskog rata – njeni ostaci postali su spomenik, oblik vjerskog objekta u susretu s civilizacijom koja nije znala šta bi s bombama.
Nešto sam čitao, pio kafu i slušao žamor kupaca. Uzevši šoljicu desnom rukom, pogledao sam u daljinu. U mom pogledu zamrznuo se trenutak kada mlađi muškarac, u prljvom, dugom, smeđem i pocijepanom kaputu, liježe na trotoar praćen pogledima prolaznika. Njegovo spuštanje tijela bilo je ustvari jedini pokret u zamišljenoj fotografiji – svi drugi su radili ono što svakodnevno i rade: žurili, nosili, lizali sladoled, vozili bicikl... (bili statični u beskonačnom ponavljanju pokreta – oponašanju svakodevnice). Prekrasan osmijeh razumijevanja za čuđenje običnih prolaznika krasio je njegovo lice dok je glavu pomijerao lijevo-desno. Potpuna sloboda da uradimo ono što želimo bez da nas grize savjest što se drugima to ne dopada, bila je trenutak spoznaje potpunog postojanja. Ničim nije narušio poredak velegradskog života: nije nikome ugrozio život, nije nikoga uvrijedio, a osmijehom je pokazao prezir prema ustaljenom životnom ritmu koji je vidljiv na svima nama dok se pridržavamo civilizacijskih dostignuća u ponašanju.
To jutro, kad smo prekinuli razgovor u kojem sam ja govorio o sebi, prisjetio sam se doživljenog „potpunog postojanja“ – pokazivanje drugima da razumiješ njihovo neznanje, shvatanje da radiš ono što drugi nisu u stanju i kad cijelo biće preplavi osjećaj zadovoljstva zbog vlastite odluke, donesene samostalno, bez ičijeg utjecaja. Prva provjera odluke o odustajanju od svijeta završena je – nakon Dmitrovih očekivanih gunđanja, bilo je lijepo imati odgovor na svako zašto i imati jasan plan kako dalje i to reći osobi koju sam upoznao nekoliko noći ranije. Njene sumnje i pitanja samo su učvrsitli moju odluku – sa smiješkom sam odbijao njene stavove, znao sam da sam na višem stupnju postojanja. Ispravka: tada sam tako mislio, sad znam da je to bila iluzija, nastala u trenutku ja-sljepoće.

Govoriti Dmitru i govoriti njoj - nije bio jednako. Dmitar me poznavao bolje od bilo koga drugog; znao je svaki moj stav, svako mišljenje i pričati njemu bio je ponavljanje onoga što obojica znamo. Govoriti njoj je već nešto drugo. To što je upoznajem sada omogućava mi da uljepšavam svoju priču, da blago bojim prošle događaje, tumačim ih onako kako ja želim, bez da slušam Dmitrove upadice koje nikad ne daju da stvari ne budu drugačije osim onakve kakve zaista i jesu.
Sada sam prvi put s oduševljenjem mogao govoriti o svojoj odluci da napustim društvo,  da se zatvorim u stan. Svoju odluku mogao sam pokazati kao herojsko djelo, kako čin vrijedan pažnje; da se nisam zaustavio vjerovatno bih se proglasio Isusom ovog vremena.
A to mi je uvijek bila mana: osjetiti da mogu trabunjati o sebi bilo je dovoljno da zanemarim sve oko sebe i istresem se. Čemu pričanje o sebi, čemu pričati drugome? Zašto slušati tuđe živote?
U takvim trenucima kao da sam spašavao sebe od vlastitih odluka i misli; potvrđivao beskrajnim i dosadnim pričanjem da ništa vrijedno u mom životu nema, a ja od ništa pravim mrežu koju ću sugovrniku nabaciti na leđa i to tako da on ne osjeti težinu nego zavist što toliko toga imam reći.
Bilo je čudno tih noći - ne govorim, nego pišem. Proces kucanja je znatno sporiji od govora; pisanje omogućava da se ne izbace prve misli, već da se nekoliko sekundi oblikuju pa tek onda puste u zajednički prostoro riječi. Čak i napisane riječi kontroliramo još jednom prije nego ih "kažemo".
Ana (još uvijek je tada znam pod tim imenom) zaboravlja na svoju muku i prati mene, postavlja pitanja, traži pojašnjenja, daje komentare... I ne može da shvati da neko ko toliko očajno želi komunicirati, sebi uskraćuje "potpuno postojanje". Zapamtio sam te dvije riječi. Poslije ću ih koristiti često - kad budem prizivao potpunost, a ni njenih krhotina neće biti na vidiku. Panično ću pokušavati shvatiti kad je napuklo, kad se moj pažljivo vještački građen svijet počeo urušavati. Bio sam slijep da vidim da se to dogodilo onda kada sam pomislio da sam upotpunio svoju ideju; nisam znao ili nisam htio znati da se svakom revolucionaru dešava isto: svijet za koji se izborio počinje da ga ubija.

Kako reagovati na riječi koje se u redovima ispisuju na jednoj polovini monitora? Da li značenje koje polagano usvajam zaista jeste istinito? Koliko izmislimo, koliko dijelove vlastite priče pretvorimo u fikciju, a koliko toga je potpuno izmišljeno?
Znam da sam kao dječak pratio različite verzije istog događaja koje je moja majka prepričavala drugima. Iako je događaj bio isti, priča je u različitim okolnostima i pred različitim slušaocima doživljavala preobrazbu: kao da je više pripovjedača bilo. Siguran sam da ona nijednog trenutka nije bila svjesna da svaki put priča drugačiju priču. Jednu priču je ipak pričala isto: "Jednom je on došao iz škole i pitao kako da nešto uradi. Kakogod mu ja kažem, on tvrdi da nije tako. Mene to naljuti, bacim mu udžbenik i sveske i naredim da pažljivo prati na času." I tako sam ja postao odličan učenik, dijete roditelja koji su jedva imali osnovnu školu. Kladio bih se da nije bilo tako, ali nikad joj nisam suprotstavio svoju verziju, uvijek sam se glupavo smiješio dok sam stotinu i prvi put slušao to.
I Ana je počela pričati: O nemogućnosti da normalno živi, o nesposobnosti da odbaci sve loše navike koje joj komplikuju život, o užasu uvjerenja da će uskoro napustiti sina, da više neće moći izdržati pritisak života i da će ispaštati onaj ko je najmanje kriv, onaj koji s njom sve nedaće podnosi. Početnu skepsu zmijenilo je zanimanje za ovu priču, pratio sam ju kao što pratim različite junakinje u svim književnim djelima - nešto što je moguće da se desi, ali se stvarno ne dešava, barem ne u mojoj okolini.
Sina je dobila sretno zaljubljena u muškarca kojeg nakon izlaska iz bolnice više nikad nije vidjela. Rekli joj da je otišao negdje daleko. Ni oproštajnu poruku nije dobila. Kaže da je tada prvi put osjetila ljudsku slabost - trenutak spoznaje nemoći da se uradi nešto, promijeni tok događanja, a sve te nešto tjera na to. Nju je tjerala beba koju je držala u naručju - nešto što joj nije dalo da završi sa svojim životom i nešto što je uzrokovalo njenu životnu idilu.
Pišem po sjećanju. Ipak neke termine sam zapamtio i prenosim ih ovdje onako kako je pisala. Pokušavao sam pronaći proturječnost u njenim tvrdnjama, naći makar jedan trag laži kako bih olakšao sebi. Kako sam više na tome insistirao sve više sam upadao u njen život, neprimjetno postao ona, pretpostavio njene korake i znao da neće na dobro izaći. Cijelo to vrijeme ja sam lagao da radim negdje, da mi posao počinje kasno i da zato ostajem cijelu noć s njom. Nisam ni pomislio reći joj gdje sam, zašto radim ovo.
Polagano smo postajali online prijatelji, online ljubavnici - osobe koje jedna drugoj govore sve i koje vjeruju jedna drugoj. I jednog ranog jutra, kad je zora ucrtavala blagu svjetlost na mom prozoru, rekao sam joj, zapravo - počeo pričati.

Raspored zalijepljen na vrata dnevne sobe ostvarivan je više od mjesec dana. Nakon toga polagano sam počeo pomjerati granice, ustajao sam ili kasnije ili ranije, čitao novine duže, vježbao manje, čitao knjige onoliko koliko sam mogao zadržati pažnju. Smisao reda u besmislenoj odluci pritiskao me sve više tako da ga jednostavno nisam poštovao; nekoliko narednih dana sve dnevne aktivnosti sam ispunjavao, a onda sam radio samo ono što me u tom trenutku zanimalo. Dok sam se držao reda, uspijevao sam da mislim kako se ništa posebno nije promijenilo, kako živim normalnim životom, kao i svi drugi, samo eto što ne šetam kvartom i zrak udišem na skučenom balkonu.
Nakon rušenja raspoređenog dana, počeo sam rušiti i samog sebe. Jeo sam malo, pio mnogo. Lijepo je bilo alkoholom zatamniti okruženje, pomaknutom sviješću posmatrati vlastiti život. Neko je rekao da samo životinjski nagon čovjeka spašava od samoubistva; kad ubijemo životinju u sebi, ubit ćemo i same sebe. Vjerovatno je taj nagon i pomogao da ne skratim svoj životni vijek.
Dmitar je tih dana bivao sve zabrinutiji, prijetio je da će pozvati Hitnu pomoć, da će me proglasiti ludim, ali sam znao da to neće uraditi. Razmijevao je da smatram kako mi je ovo potrebno, da je toksikacija svijesti jedini način da prečistim misli. Znao je koliko sam sumnjao u sve.
Tih noći razgovarao sam s nepoznatom ženskom osobom (tako se predstavila) koju sam upoznao na nekom od chat kanala. Moj pokušaj pretvaranja da budem običan chater kod nje je propao i nekako sam počeo da joj pišem o sebi. Ona je to čitala i uvijek nalazila riječi koje sam želio čuti od nekoga drugog, želio potvrditi vlastite slutnje. Konektovali bismo se negdje oko ponoći, a rastajali zorom. Nikad nismo razgovor opterećivali umjetnostima, naukama nego samo govorili poglede na sebe i na svijet. U početku sam više pričao ja, kasnije ona. Njena priča (nisam nikad uspio provjeriti tačnost njenih navoda) bila je znatno komplikovanija i zbog njene prošlosti osjećao sam stid što sam vjerovao da se nalazim na dnu ljudskog postojanja.

Za svaki zaokret potreban je šok. Pod zaokretom mislim na one životne trenutke kad odlučimo raskinuti sa većinom poznatih i uobičajenih stvari, ljudi, navika... I ovom mom zaokretu prethodio je šok. Bolan. Nagovijestio sam to u nekom od ranijih postova. Djevojka s kojom sam živio nekoliko godina, pronašla je drugoga. Tipično, ako se gleda sa strane i ništa strašno, dodat će svi skeptici. Ljubav koja je zanemarivana, udaljavanja koja nisu uočavana doveli su do otupljivanja. Ja sam zamjenu nalazio u stvarima, ona u ljudima. Iako će zatvaranje doći nekoliko mjeseci nakon raskida, mislim da je bio poticaj osamljivanju. Posebno u prvi danima „novog života“: kao da sam se preselio u neki drugi svijet, ništa se više nije podrazumijevalo, navike su isparavale i postepeno sam postajao neko drugi. Kao da sam počeo ponovo živjeti: ponovo preuzimati obaveze koje sam bio prepustio njoj i oslobađati se nepotrebnog koje sam preuzeo zbog ljubavi. Osjećaj nemoći i bijesa suočavao se sa nekako razumnim razlozima koji su izlazili iz njenih usta i nekako otupljivao. Kao da se predavao, kao da je na mene prebacivao nekakvu odgovornost. I, sad znam, nisu taj bijes i ta tuga bili zbog gubitka ljubavi, možda je već neko vrijeme nije ni bilo, nego zbog izdaje, rušenja kolotečine koja je omogućavala nedjelovanje, omogućavala da se zanemare aktivnosti prema vanjskom (osim ako se nije radilo o poslu), prema ljudima i da se posvetim vlastitom bitisanju. Nakon nastale promjene ponovo sam se trebao vratiti u neko stanje prije nego upoznah nju, no nije mi se dalo, bio sam toga svjestan od početka. I tada se kao jedino rješenje nametala izolacija – dovoljno daleko od svih da ne moram ni objašnjavati ni pokušavati. Tih dana razgovarao sam jedino s Dmitrom: nageti iznad šahovske table govorili smo o općem, a ja to opće nalazio u svom životu. Smisao je blijedio u svakoj stvari, u svakoj osobi, u svakoj kretnji i u svakoj misli. Nemoć. Kao da su ti razgovori bili svrha, kao da se sve desilo kako bih uz pomicanje skakača sa B1 na C3 shvatio da su ljudi nejednako promjenjiva bića i da zbog tog nejednakog ritma u promjenama nanose bol jedni drugima. Kući sam puštao da svira Anouar Brahem, najviše pjesma „Vague / E la nave va“ u kojoj su oud, piano i još neki instrument zvukom pričali o meni; izražavali ono što nikako nisam uspio uobličiti i nekome reći.

Dmitar je pozvonio već četvrtog dana. Ušao je ljut, ne pozdravivši. Nije skidao cipele, prošao je pored mene i ušao u dnevni boravak. I onda je počeo galamiti: kako je moja odluka besmislena; on je mislio da je to dječija aktivnost koja će trajati dva dana; ne razumije kako se mogao družiti s bićem koje okreće leđa društvu, a da pri tom nije naveo ni dva valjana razloga; osobu s ovakvim inatom nije sreo u svom bogatom i burnom životu; prijeti da će sve javiti mojim roditeljima... Još je izgovorio mnogo toga šetajući od prozora do ormara s knjigama, ne gledajući u moje tijelo naslonjeno na zid pored vrata dnevnog. Smirio se i nastavio hodati. Kada je pogledao u mene, mislio sam da je gotovo. Prevario sam se: vidjevši moj izraz lica koji, vjerujem, ničim nije odavao da me uznemirilo njegovo vikanje, zavcrvenio se, htio nešto reći, ispustio nekakv krik i izašao iz stana. Zaključao sam i vratio se svom doručku. Nakon nekoliko minuta opet je pozvnio. U ruci je nosio kesu s hranom, na licu mu se zaledio osmijeh. Povezavši njegov prethodni ulazak s ovim sada počeo sam se smijati, glasno, nezaustavljivo. „Ono maloprije je bio test“, promrljao je i ušao. Ovaj put je obuću ostavio u hodnik te namirnice odnio u kuhinju dok sam ja sjedio na pragu i držao se rukama za trbuh. Smijao sam se što je ovo bio prvi događaj otkako sam se zatvorio; nešto se stvarno dogodilo.
Sjeo je, sačekao da se uozbiljim i pitao, gledajući me u oči: „Zašto?“
Uzvratio sam pitanjem: „Zašto ostati u društvu u kojem ne možeš ništa uraditi, ništa promijeniti?“ I tim pitanjem dobio na vremenu da i sebi pokušam objasniti zašto. On je pričao neko vrijeme, nisam ga punom pažnjom slušao jer sam skupljao razloge. Koliko se sjećam smatrao je da čovjek nikad ne treba odustati od borbe. Čak i onda kad vidi da ne može pobijediti. Povezivao je ljudsku prirodu s ljudskim djelovanjem, na pleća nam tovario brojne obaveze koje imamo prema marginalnim skupinama. Dramatizirao moje povlaćenje, poredio ga sa samoubistvom. Sjećam se da je rekao kako bi moju odluku da sebi život oduzmem lakše podnio, jer društvo ne bi hranilo nekoga od koga nema koristi.
Pravdao sam osamljivanje. Objasnio sam da još uvijek učestvujem u društvu, da svakodnevno pričam s ljudima i da je to bolja komunikacija jer isključuje sav višak koji smeta temi. Razmjenjujem suštinsko, ne formalno. Tu se nasmijao, naglasivši da se ja pretvaram, ja izmišljam identitete kako bih komunicirao. „Da, ali samo u početku, da uspostavim razgovor, a poslije to ionako nije važno“, pobunio sam se. Nisam odgovorio na njegovo posljednje pitanje: Zašto ne započinjem komunikaciju drugima nudeći stvarni identitet?
Neko vrijeme smo šutjeli, a onda sam otišao po šahovsku tablu. Bilo je vrijeme za igru.